Recenzija

Dok sam još bila pod utiscima prve knjige Branislava Gašića, uslijedio je njegov poziv i molba da mu napišem predgovor i za drugu knjigu. Moram priznati da me je iznenadila brzina kojom se sve odigralo i da sam sa određenom dozom opreza pristupila iščitavanju novog materijala. Obzirom da je prva Gašićeva knjiga po meni bila i više nego uspješna, nametalo se pitanje kako će se autor nositi sa ovom vrstom odgovornosti? Da li će "Balada o bezimenom" uspjeti održati kvalitet prethodne knjige ili...

Već nakon prvih stihova postalo mi je jasno da se Gašić zahvaljujući svojoj iskrenosti i neposrednosti, potpuno rasterećen upustio u ovo novo iskustvo. S neznatnim izmjenama u načinu pisanja, Gašić njeguje moderan stil, a da pritom ne negira tradicionalno. Beskompromisno nastavlja put ka istini kojom definiše svoj princip bića. Koristeći se metaforičkim gradivnim elementima, smjelo njeguje svoj odnos prema skrivenoj i prijetećoj energiji koja egzistira u mističnim i još neistraženim prostorima. Nekoliko strateški raspoređenih stihova preuzetih iz prethodne knjige moguće je doživjeti kao tajne prolaze iz dramatičnog rasplamsalog neba "Putnikove pjesme" u raspukle horizonte "Balade o bezimenom". Iz stiha u stih Gašić se otkriva kao osvjedočeni poznavalac ljudske psihe posebnog senzibiliteta koji vodi neprestanu bitku sa ropskim podražavanjem života svojstvenim većini ljudskih bića. Ne libeći se da oživi davno zaboravljena sjećanja i emocije koje je čovjek modernog doba s gnušanjem odbacio, on svoje stihove stavlja u funkciju provokacije čitaočeve svijesti. Svaka nedoumica o tome šta je pisac htio da kaže, povlači se pred nevjerovatnom lakoćom pripovijedanja kojom iznosi dubinu i snagu svojih misaonih formi. Bogatstvo preživljenog i sposobnost da ga kontroliše i kanališe, autora izdvaja i u literarnom pogledu od nove generacije pjesnika.

I dok još jednu priču o Gašiću privodim kraju, ne mogu a da se sa osmjehom ne prisjetim njegove pjesme "Tok". Bilo kako bilo, "TOK" ili PRO"TOK", svi smo mi ipak dio ovog kosmičkog lanca ishrane. Živjeli!

mr Leonila Marić